NOVO! PARALAKSA KNJIGA PORUČITE
Teorema beskonačnog majmuna
Teorema beskonačnog majmuna

9 milijardi imena Boga

U priči „9 milijardi božjih imena“ Artur Klark opisuje neobičnu situaciju sa početke ere računara u kojoj jedan tibetanski samostan poručuje tada najsavremeniji računar Mark V. Lama objašnjava da će računar koristiti za ispisivanje svih 9 milijardi imena Boga za šta bi im ručno bilo potrebno 15.000 godina. Računar će im skratiti taj mukotrpan posao na samo 100 dana, a u tu svrhu sa računarom na Tibet dolaze i dva inženjera koji sa podsmehom gledaju na ceo zadatak. Tek pred kraj boravka u samostanu inženjerima otkrivaju svrhu rituala. Lama im objašnjava da je pronalaženje svih imena Boga ujedno i obuhvatanje suštine sveta pa će se dovršavanjem njihove misije iscrpiti i svrha postojanja posle čega će svet nestati. Inženjeri na lamino priznanje gledaju sa jednakim podsmehom, ali odlučuju da organizuju odlazak tako da ne budu prisutni kada se ispišu poslednja imena i izbegnu neprijatnu situaciju u kojoj će se lama naći kada smak sveta izostane.

Dok su inženjeri u tihoj noći napuštali samostan u njemu je vladala tišina narušena jedino zvukom teleprintera koji je dovršavao niz svih imena Boga…

Možda bi se zvuk teleprintera i razlikovao od zvuka pisaće mašine iz teoreme beskonačnog majmuna, ali jezgro ideje je prilično slično. Ovu teoremu je detaljno opisao matematičar Emil Borel 1913. mada je Horhe Borhes pratio trag ideje kroz dela Bleza Paskala sve do Cicerona i Aristotela. Teorema primećuje da ukoliko sednemo majmuna za pisaću mašinu i čekamo dok udara nasumično po njoj, posle dovoljno dugog strpljivog čekanja majmun će sasvim sigurno napisati i neku smislenu reč. Može se pokazati da ukoliko bismo imali na raspolaganju vremenski interval neuporedivo veći od starosti svemira, mogli bismo očekivati da među majmunskim pisanijama pronađemo slučajno otkucano i neko Šekspirovo delo.

Deluje kao da je potpuno nebitno da li je majmun u stanju da nasumično kuckajući ispiše Hamleta dok pored njega nema nikoga da to pročita, a tako jednostavno možemo napasti i ideju iz Klarkove priče, jer postojanje spiska božjih imena nam ne deluje bitno ukoliko bar ljudska svest ne prođe kroz njegov sadržaj. Ipak, današnji razvoj računara koji su daleko moćniji od Klarkovog Mark V računara, zajedno sa veštačkom inteligencijom, dovodi do daleko komplikovanije situacije.

Fizičar i jedan od osnivača Instituta za budućnost čovečanstva, Maks Tegmark, u svojoj knjizi iz 2017. godine „Život 3.0“, obrazlaže svoja čvrsta uverenja u to da će uskoro doći do razvoja opšte veštačke inteligencije. Takva veštačka inteligencija bi mogla zameniti čoveka u svim delatnostima pa bi i bavljenje naukom i potraga za istinama za kojima čovek traga vekovima mogla biti prepuštena njenim nadmoćnim algoritmima. Osim toga Tegmark se poziva na teoriju integrisanih informacija neurologa Đulija Toninija. Toninijeva teorija opisuje svest kao poseban način na koji je strukturisan algoritam obrade informacija, pa bi čak i veštački napravljena inteligencija, ukoliko ispunjava određene parametre, mogla zameniti čoveka ne samo po veštini obrade informacija već i po pitanju svesti.

Nobelovac Rodžer Penrouz odbija ovakvo razumevanje tvrdeći da ljudska svest nije izračunljiva, odnosno da se svest ne može opisati algoritmom bez obzira koliko kvalitetan ili kompleksan bio. On tvrdi da je svest potpuno drugačiji fenomen koji i dalje ne razumemo dovoljno. Svoje stanovište brani teorijom koju je predložio zajedno sa neurologom Stjuartom Hamerofom. Njihove pretpostavke se pozivaju na postojanje fenomena unutar mikrotubula neurona mozga koji tek kvantnim procesima omogućavaju postojanje svesti i time brane Penrouzovo romantičnije viđenje sveta.

O toj Penrouzovoj želji da se otrese ideje mogućnosti konačnog iscrpljivanja sveta svedoči Džon Horgan koji je opisao razgovor sa Penrouzom iz 1989. godine u svojoj knjizi „Kraj nauke“. Penrouzu, kao velikom fizičaru, Horgan tada postavlja pitanje o mogućnosti formulisanja teorije svega na šta mu Penrouz odgovara da on verovanje u skorašnju formulaciju teorije svega smatra pesimističkim pogledom na svet. Horgan ga iznenađeno pita šta je pesimistično u tome da onaj koji traga za istinom smatra da se ta istina može dosegnuti, što mu Penrouz jednostavno objašnjava: „Rešavanje zagonetke je divan posao, ali ako se one sve reše, to bi moglo biti dosadno.“

Iako je bio ateista, Artur Klark je odlučio da u svojoj priči da za pravo monasima kako bi mu to obezbedilo dramatičan kraj priče. Priča se završava tako što inženjeri, spuštajući se sa planine kroz noć, shvataju da bi računar trebalo da je ispunio svoj zadatak, tada se okreću i vide kako samostan nestaje u ogromnoj buktinji. Dok zaprepašćeno gledaju ka buktinji ne primećuju da se zvezde na nebu gase jedna po jedna.

PARALAKSA PREPORUČUJE:
Priča “9 milijardi božjih imena” Artur Klarka
Knjiga “Carev novi um” Rodžer Penrouz o nemogućnosti algoritamskog objašnjenja svesti
Knjiga “Kraj nauke” Džona Horgana
Knjiga “Život 3.0” Maks Tegmark
Predavanje Penrouza i Hamerofa o svesti i fizici mozga

Teorema beskonačnog majmuna
Foto: New York Zoological Society
Pročitajte...
Darvin i Bog