NOVO! PARALAKSA KNJIGA PORUČITE
UN Sala Generalne skupšrine
UN Sala Generalne skupšrine

U UNESCO deklaraciji se kaže: ”Pošto ratovi počinju u umovima ljudi, u umovima ljudi se mora konstruisati i odbrana mira.“ Jednu od prvih takvih temeljnih konstrukcija, koja pokušava da se izbori za mir u svetu, izneo je Imanuel Kant u svom eseju Večni mir 1795. godine. Pokušaj da se rat kao sredstvo rešavanja nesporazuma zakonski zabrani delovao je kao utopijska ideja pa ne čudi da je ismevana i kada je prvi put 1928. godine predložena u vidu Brijan-Kelogovog pakta. Prvim potpisnicima, francuskom ministru inostranih poslova Aristidu Brijanu i američkom državnom sekretaru Frenku Kelogu, pridružio se veliki broj predstavnika drugih država bez obzira što je ugovor ismevan i proglašavan pogaženim već u trenutku potpisivanja. Iako ovim ugovorom nije sprečen Drugi svetski rat, on je doprineo širenju ideje mira, poslužio je i kao osnova za koncept zločina protiv mira i uspostavljanju Nirnberškog suda i suda u Tokiju na kojima se sudilo za zločine iz Drugog svetskog rata. Tek usvajanjem povelje Ujedinjenih nacija 1945. godine uvedena je potpuna zabrana svakog rata između država osim odbrambenog rata i prinudnih mera samih Ujedinjenih nacija.

Jedan od Kantovih zahteva, za koji je smatrao da vodi ka ideji mira, bio je i uspostavljanje republičkog uređenja u državama koje žele mir. Kant je verovao da nijedan narod neće dobrovoljno glasati za agresiju i da će demokratije jedino u slučaju nužde pristupati odbrambenom ratu. Statistički podaci danas pokazuju da uporedo sa porastom demokratija opada intenzitet oružanih sukoba u svetu. Kako korelacija ne garantuje kauzalnost i dalje traju rasprave o tome da li je demokratija ta koja donosi mir, ali je u razvijenim demokratijama lako prepoznati razne mehanizme zaštite od nasilja kako van države tako i unutar nje.

Upravo te mehanizme kao i vrednosti ljudskih prava, medijskih sloboda, transparentnosti, podele vlasti ističe Stiven Pinker u knjizi Prosvećeni svet (2018). Osim tih vrednosti on među bisere civilizacije koji doprinose humanizmu, nabraja Spinozino gledište o večnosti, Hobsov društveni ugovor, Kantov kategorički imperativ, Rolsov veo neznanja, Nejgelov pogled niotkud, Lokovu i Džefersonovu očiglednu istinu da su svi ljudi stvoreni jednaki, zlatno pravilo… Pinker priznaje da svi ti biseri i dalje ne sprečavaju pojavu egoističnog sociopate koji ukoliko prigrabi dovoljno moći i dalje može biti spreman da izrabljuje sve ostale bez kazne i ne postoji garancija da ga nekim argumentom možemo ubediti u logičku nedoslednost njegovih postupaka.

Ipak, svaka od tih ideja, od kojih neke nastaju i danas, doprinosi da pre svega u našim umovima bude izgrađena sve održivija i smislenija vizija mira. Jedna od takvih ideja može biti i ideja Čarlsa Ozgoda iz 1962. godine koja nosi naziv GRIT strategija (postepeno recipročno smanjivanje tenzija). Ozgod je primetio da u trenutku konflikta učesnici obično zatežu zahteve ka svojoj strani sve dok tenzija ne poraste do potpune nemogućnosti komunikacije. Zato je predložio da sukobljene strane pristupe pregovorima tako što će umesto insistiranja na zahtevima, predložiti dobrovoljno minimalno odstupanje od svoje pozicije i strpljivo čekati da i druga strana odgovori na sličan način. U nekoliko takvih naizmeničnih koraka moglo bi doći do spuštanja tenzije.

Možda bitniji od razvijanja pojedinačne ideje jeste pristup koji u knjigama Rutgera Bregmana Čovečanstvo (2019) i Džona Horgana Kraj Ratovanja (2012), imaju ova dva autora. Oni pokušavaju da se razračunaju sa stereotipom o ljudskoj ratobornoj prirodi i ratu kao nečem što je neizbežno u društvenim odnosima. Bregman ističe da za situaciju sa ratom važi efekat noceba; ukoliko većina ljudi ne veruje da je moguće iskoreniti rat i ponaša se u skladu sa tim, ispostaviće se da su u pravu i rat će nastaviti da postoji. Ali stvar je u tome što ukoliko dovoljno ljudi počne verovati u mir i delovati u skladu sa tim uverenjem, ispostaviće se isto tako da su u pravu i civilizacija će biti u mogućnosti da iskoreni sve oblike oružanih sukoba. Tako se Bregmanov pristup kratko može formulisati kao: verujte u rat i u pravu ste, verujte u mir i u pravu ste, vera je stvar izbora, i pre svega potrebno je krenuti od nje. U tu svrhu Bregman se sukobljava sa uverenjima o ratobornoj prirodi čoveka za koju se poslednjih nekoliko decenija smatra da je i naučno dokazana u raznim eksperimentima. Bregman raskrinkava niz lažnih eksperimenata među kojima su najpoznatiji eksperimenti Milgrama, Zimbarda i Šerifa. Verujući u drugačiju prirodu čoveka od one u koju su nas ubeđivali ovi poznati eksperimenti Bregman knjigu otvara citirajući Čehova: „Čovek će postati bolji, kada mu pokažete kakav je.

Paralaksa preporučuje:

KNJIGA: Kraj Ratovanja – Džon Horgan
KNJIGA: Prosvećeni svet – Stiven Pinker
KNJIGA: Čovečanstvo: Istorija koja uliva nadu – Rutger Bregman
KNJIGA: Sapijens: Kratka istorija čovečanstva – Juval Noa Harari
KNJIGA: 50 Velikih ideja: koje bi stvarno trebalo da znate – Ben Dupre

Sala Generalne skupštine Ujedinjenih nacija - Foto: Patrick Gruban
Sala Generalne skupštine Ujedinjenih nacija – Foto: Patrick Gruban
Pročitajte...
Daršana