NOVO! PARALAKSA KNJIGA PORUČITE

Smrtonosni zagrljaj

Dok se Pokahontas pela na brod ceo svet oko nje se vrteo u bujici utisaka koje je sakupila tokom svog boravka u Londonu. Susret sa potpuno novim svetom koji je napuštala bio je toliko intenzivan da uznemirenost i vrtoglavica koju je osećala u trenutku rastanka nije bila neočekivana. Kada se brod otisnuo Temzom i počeo udaljavati od Londona nemir je prerastao u groznicu koja je sve snažnije tresla njeno telo. Iako je u toku svog putovanja posetila i kraljevski dvor, susret koji je najviše uzdrmao njeno srce ipak je bio susret sa Džonom Smitom, za koga su je ubeđivali da je poginuo u brodolomu. Kada se pojavio pred njom prvo mu je okrenula leđa i odbila da razgovara. Verovatno ni sama nije znala da li je bila ljuta na sebe što je poverovala da je mrtav ili je bila ljuta na to kako su Smitovi ljudi tretirali njene saplemenike. Odbijajući da ga pogleda odbijala je da postavi sebi pitanje da li je pogrešila što se udala pre nego što je sačekala da se uveri da li je živ.

Groznica je tresla Pokahontas sve snažnije kako se udaljavala od Londona. Zbog toga je zajedno sa dvogodišnjim sinom iskrcana u Grejvsendu, dok je njen muž Džon Rolf nastavio put ka Americi. Odlaganje puta nije umanjilo groznicu koja je poprimala sve ozbiljnije razmere. Jedna od pretpostavki tvrdi da je Pokahontas bila zaražena velikim boginjama. Ona nije mogla znati da ukoliko se u svojim poslednjim trenucima prisećala nežnosti razmenjene sa Smitom, to su ujedno mogli biti i trenuci u kojima je zaražena opakom bolešću. Svaki izliv nežnosti novog sveta koji je posetila potencijalno je bio i momenat koji je onemogućio povratak svetu u kome je živela. Pokahontas je preminula u Grejvsendu u svojoj dvadeset prvoj godini, marta 1617. godine.

Svet u kome živimo danas je potpuno drugačiji svet od onoga u kome je živela Pokahontas. U našem svetu više ne postoji bolest velikih boginja. Ovoj strašnoj bolesti, koja je samo u XX veku odnela preko 300 miliona života, Svetska zdravstvena organizacija je 1959. godine objavila rat. Otkriće vakcine i njena sistematična primena dovela je do toga da se bolest potpuno iskoreni do 1977. godine. Danas, kada je virus iskorenjen i čuva se samo u dve virusološke laboratorije, ne postoji više ni potreba za vakcinom protiv velikih boginja.

Sličan plan SZO je imala i za slučaj manje opasnih malih boginja za koje je bilo procenjene da će nestati do 2010. godine. Plan nije ispunjen usled slabijeg obuhvata vakcinacijom kome je znatno doprineo incident iz 1998. godine kada je Endru Vejkfild objavio rad o povezanosti autizma i vakcine protiv malih boginja. Bez obzira što je pokazano da je Vejkfildov rad bio lažiran i što su uložena ogromna sredstva u temeljnu proveru vakcine, šteta je već bila učinjena, a njoj su posebno doprinele nedovoljno edukovane javne ličnosti koje su širile paniku i teorije zavera. Time je usporen proces u kome će još jedna bolest kao i vakcina protiv nje nestati iz našeg sveta.

Pokahontas, ime pod kojim pamtimo najpoznatiju Indijanku, nije bilo njeno pravo ime već njen nadimak. Ime pod kojim je umrla je bilo Rebeka, dobijeno prihvatanjem hrišćanstva, dok je ime pod kojim su je znali njeni saplemenici bilo Matoaka. Oni su sebično čuvali njeno pravo ime iz straha da bi stranci ako saznaju njeno pravo ime mogli da joj naude. Osim njenog imena koje je pogrešno upisano u popularnoj kulturi, cela ljubavna priča je dodatno romantizovana i izobličena, što je prilično jasno ako uzmemo u obzir činjenicu da je indijanka imala samo 10 godina kada je upoznala Džona.  

Iako je sujeverje sačuvalo Matoakino ime, pa ga i danas malo ko zna, nije uspelo sačuvati njen život. Sa druge strane naša popularna kultura je vrlo podložna deformaciji činjenica i uvek je spremna da posveti punu pažnju lažnim senzacijama, tako da one velike i bitne stvari nekada ostanu nepoznate kao da ih sujeverno čuvamo. U takvoj situaciji se nekada zaboravi da je izjava u kojoj je SZO 1980. godine proglasila pobedu u ratu bila jedna od najvećih dostignuća naše civilizacije, a možda i jedina ratna pobeda na koju punopravno svi imamo pravo da budemo ponosni:

„Svečano izjavljujemo da su se svet i njegovi narodi oslobodili velikih boginja, koje su bile najrazornija bolest koja je u svojim epidemijama u mnogim zemljama od najranijih dana ostavljala smrt, slepilo i unakaženost, a do pre samo jedne decenije je bila rasprostranjena u Africi, Aziji i Južnoj Americi“

Ana Rosmond kao Pokahontas u istoimenom filmu iz 1910. godine
Pročitajte...
Sveta tebanska četa