NOVO! PARALAKSA KNJIGA PORUČITE

Svet na zrnu prašine

U romanu za decu “Koga Horton sluša?”, Teodor Sus piše o slonu Hortonu koji uspeva svojim istančanim sluhom da čuje glasove sa sićušnog zrna prašine. Ispostavlja se da na zrnu prašine koji Horton pažljivo čuva postoji ceo jedan neobičan svet. Druge životinje ne dele Hortonov sluh i nisu u mogućnosti da čuju očigledan dokaz njegove teorije. To Hortona dovodi u neugodan položaj, a svet na zrnu prašine dovodi u opasnost da bude uništen. Ovakva slika može predstavljati metaforu za vrlo česte pojave u svetu nauke i umetnosti pa ne čudi da je Teodorov roman doživeo veliku popularnost i više animiranih adaptacija.

Horton nas može podsetiti na naučnika čiji je identitet ostao nepoznat pa je upamćen kao Gospodin C, a koji je 1703. godine ostavio opis prizora koji je ugledao kroz mikroskop. U svom pismu Kraljevskom društvu Londona on je opisao neobične strukture koje je posmatrao i prvo pomislio da su u pitanju zrnca soli, a za koje se ispostavilo da su jedan potpuno nov neobičan svet. Strukture koje je opisao danas su poznate kao dijatomeje – alge koje na vrlo komplikovan i interesantan način učestvuju u životu naše planete. Iako su dijatomeje jednoćelijski organizmi nevidljivi za golo oko, oni čine značajan deo biomase planete i početak lanca ishrane živog sveta u vodi. Vršeći fotosintezu dijatomeje proizvode oko polovine kiseonika koji udišemo. Kada završe životni ciklus njihov specifični ćelijski zid od silicijuma ostaje nerazgrađen i taloži se kao ono što zovemo dijatomejska zemlja. Učešće u životnom ciklusu planete se tu ne zaustavlja. Samo u peščanim olujama iz Sahare godišnje se 27 miliona tona materijala bogatog dijatomejskom zemljom prenosi preko okeana đubreći Amazonski basen. Nama je možda očigledniji uticaj dijatomejske zemlje činjenica da je upravo to materijal koji je Alfred Nobel koristio kao dodatak i stabilizator nitroglicerinu kako bi napravio prvi dinamit.

Na kraju priče o Hortonu, pisac nije odoleo da se izmakne i nasluti da bi i ceo Hortonov svet takođe mogao biti samo jedno zrno prašine. Ukoliko se mi udaljimo od naše planete i pogledamo čarobni plavi svet iz svemira, potpuno je neverovatno šta možemo ugledati ako pažljivo gledamo. Ogromne kolonije dijatomeja prelamaju svetlost na vodenim površinama ostavljajući interesantne prizore tirkiznih i zelenih struktura i na taj način nam omogućavaju da registrujemo sićušne organizme koji inače nisu vidljivi golim okom.

Satelitski snimak Barencovog mora na kome je lako prepoznati kolonije dijatomeja – Foto: NASA
Pročitajte...
Pamtimo Evarista Galoa